|
Znameniti Imoćani |
Nepoznato iz Raosove ostavštine
Ana Lederer: »Ivan Raos« / »Meandar« / Zagreb, 1998.
U sklopu projekta Enciklopedija hrvatske književnosti Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, čiji su voditelji Dubravka Oraić Tolić i Ivo Frangeš, tijekom više od jednog desetljeća njegova kontinuiteta objelodanjen je čitav niz vrijednih monografija hrvatskih književnika čiji su autori /priređivači neka od najvažnijih imena hrvatske kroatistike. Knjige-produkti toga projekta nezaobilazni su naslovi za studente i proučavatelje hrvatske književnosti, a neke od njih su i vrijedan doprinos u popunjavanju »crnih rupa« povijesti hrvatske književnosti. Monografska studija o Ivanu Raosu, koju potpisuje Ana Lederer, znanstvenica mlađe generacije (rođena 1964.) i autorica knjige eseja i članaka o drami i kazalištu »Dobre slučajnosti« (1994.), nastavlja kontinuitet toga vrijednog projekta u osuvremenjenom i osvježenom grafičkom ruhu i s novim nakladnikom. Taj je vanjski izgled knjige, međutim, jedino što se promijenilo jer je struktura knjige ostala ista, monografska i pregledna, kao i u ostalim naslovima rečenoga projekta.Monografija Ane Lederer o Ivanu Raosu spada u onu skupinu knjiga toga tipa koje ispravljaju kritičke, znanstvene i/ili uglavnom političke nepravde prema određenim hrvatskim književnicima. Naime, ta je monografija prva sustavnija i promišljenija znanstvena studija o autoru koji se brojem objavljenih naslova (i impozantnim brojem neobjavljenih, onih iz književne ostavštine koji su prvi put navedeni upravo u ovoj knjizi) ubraja u najplodnije hrvatske pisce druge polovice našeg stoljeća. Književni opus Ivana Raosa (1921.-1987.), nastajao tijekom gotovo četiri desetljeća njegova spisateljskog rada, književna je kritika uglavnom ignorirala, zbog posve izvanliterarnih razloga, pa se taj opus tek nalazi pred sustavnom valorizacijom. Spomenimo samo kako je Raos nakon 1971. godine, kada je objavio roman »Prosjaci & sinovi«, tada obilježen kao nacionalistički, u javnom prostoru bio gotovo posve marginaliziran. No, treba svakako kazati kako je Raosov književni opus, parcijalno, ipak bio temom promišljanja nekih kritičara, priređivača i povjesničara književnosti poput Branka Hećimovića, Slobodana Novaka, Branimira Donata i Ive Frangeša, što autorica knjige uzima u obzir i koristi kao polazište nekih vlastitih razmišljanja. Ana Lederer u monografskoj studiji kreće putem, sustavne i argumentirane, cjelovite znanstvene riječi o opusu jednog pisca. Strukturirana kao vodič kroz cjelokupni piščev opus, knjiga nas kroz poglavlja vodi Raosovom pjesničkom prozom, novelama, romanima i dramama, a zatvara se cjelovitom bibliografijom, važnijom literaturom o piscu i izabranim ulomcima iz tekstova o Ivanu Raosu. Specifičan položaj toga književnog opusa (što je, a to svakako treba naglasiti, uvijek nalazio svoju čitateljsku publiku) uvjetovan je, među inim, autorovim osamljenim literarnim profilom, pozicijom slobodnoga književnika »izvan struje«. Iako, primjerice, svoje novele Raos objavljuje u časopisu »Krugovi«, on je posve izvan poetičkog modela toga književnog naraštaja. Autohtonost njegova opusa (tematska i stilska) u odnosu na dominantne tijekove hrvatske književnosti šezdesetih i sedamdesetih godina uvjetovala je i otklon književne kritike. Njegova proza, naime, pripada tradicionalnoj matrici hrvatskog proznog pisma (s nasljeđem usmenog načina kazivanja i spontanim pripovjedačem). Većina njegovih novela i romana determinirana je piščevim zavičajnim prostorom (Imotska krajina kao dominantna tema njegovih novela i najboljih romana), pa o Raosu možemo govoriti kao o piscu realističke inspiracije obilježenom autobiografskim iskustvom i zavičajnom podlogom.
U novelama i najpoznatijim romanima, autobiografskoj trilogiji »Vječno žalosni smijeh« i pikarskom romanu »Prosjaci & sinovi« (medijski najeksponiranijem zbog istoimene tv-serije), Raos ispisuje zavičajni mikrokozmos, kroniku mentaliteta i sudbine ljudi svoga zavičaja. U dramskome opusu (koji broji tridest i šest naslova), uglavnom objavljivanom u vlastitoj nakladi, ipak, uz izuzetak drame »Autodafe moga oca«, Raos čini korak dalje ka kozmopolitskim temama primjetnim u njegovim ratnim dramama, monodrama, groteskama i lirsko-poetskim tekstovima.
Monografija Ane Lederer otkriva Ivana Raosa kao originalnog i maštovitog pripovjedača i vrsnog stilista, a što je posebno vrijedno i važno, otkriva nam i niz nepoznatih naslova iz njegove književne ostavštine. Autorica je tako učinila pionirski posao kontekstualizacije autorova opusa u korpus hrvatske književnosti. Nakon te knjige Ivan Raos neprijeporno je izbrisan s popisa nedovoljno istraženih i relevantno vrednovanih opusa u suvremenoj hrvatskoj književnosti, što ni u kojem slučaju ne isključuje neka nova, možda i drukčija kritička i znanstvena promišljanja. Dapače, nakon rečene monografije kao polazišta i vodiča ona se čine puno vjerojatnijima, što neprijeporno zaslužuje pohvalu.
"Vjesnik", Zagreb, 11. studenoga 1998.