Imotski.net

Smrt je, matoševski rečeno, ponovno pokazala svoj birani ukus jer je odabrala jednoga od najboljih među nama dalmatinskim novinarima, odabrala je Joška Franceschija. Desetljećima urednik u redakciji “Slobodne Dalmacije” bio je čvrsti uporišni oslonac glavnim urednicima od 1971. godine pa sve donedavno.
Joško Franceschi je rođen 1935. u Imotskom. Potomak je venecijanskih vojnih zapovjednika koji su 1717. oslobodili grad od Turaka. Nastanili su se u imotskom kraju na veleposjedu sa sjedištem u drevnoj građevini na Perinuši, pokraj rijeke Vrljike i staroga mosta sa mlinicama.
Joško je odrastao u toj starinskoj kući, iz nje se penjao gore u grad, u imotsku Gimnaziju. Već je sa 17 godina, 1952., objavio prvi tekst u “Slobodnoj Dalmaciji”, nakratko u Zagrebu surađivao u sportskim rubrikama tamošnjih novina, a 1956. primio ga je u redakciju “Slobodne Dalmacije” tadašnji glavni urednik Sibe Kvesić.
Pisao je za sportsku rubriku, izvještavao o nogometnim avanturama fatalnog “Hajduka”, a potom preuzeo višegodišnje uređivanje te rubrike. Kada je u ljeto 1971. Joško Kulušić kao glavnik urednik pokrenuo tjednik “Nedjeljna Dalmacija”, Franceschi mu je bio najbliži suradnik kao zamjenik, a može se slobodno reći i kao koautor lista.
Taj je tjednik tada bio velika novost u dalmatinskom žurnalizmu po pristupu temama, svježini ideja i angažiranom pisanju u tadašnjoj kratkotrajnoj epizodi tzv. hrvatskog proljeća.
S naglom političkom promjenom u jesen 1971. nakon koje je pobjednička frakcija u KPH poskidala brojne uredničke ekipe u Hrvatskoj, došlo je, s jednogodišnjom zadrškom, do promjena u uredništvima “Slobodne” i “Nedjeljne Dalmacije”. Kulušić i Franceschi morali su napustiti svoja urednička mjesta, ali su ostali u redakciji “Slobodne” radeći uglavnom na redaktorskim poslovima.
Pomalo se ipak sve vraćalo na staro, pa je 1982. Franceschi postavljen za glavnog urednika. Međutim, on nije bio time presretan, želio se povući i zaista je poslije godine dana urednikovanja politika postavila novog glavnog urednika – Joška Kulušića.
Franceschi mu ponovno postaje zamjenik i otada su oni nerazdvojni dvojac, koji surađuje u punom međusobnom povjerenju, srodnih su pogleda i novinarskog ukusa. Politika se ponovno s njima poigrala 1993. kada je hadezeovska vlast uvela novu vlasničku strukturu u vodstvo “Slobodne Dalmacije” koja je postavila svoje uredništvo dnevnika, a otpustila Kulušića.
Franceschi je ostao u listu i radio kao urednik sve do prije dvije godine. Posljednji urednički posao bio mu je u pripremanju za tisak ogledne vanjskopolitičke rubrike “Globus”.
Počeo je zatim uređivati staru roditeljsku kuću na Perinuši i namjeravao tu duže boraviti. Ali, recimo to po starinsku, sudbina je ponovno umiješala svoje prste u te namjere i u noći od utorka na srijedu odnijela ga s ovoga svijeta. Umro je od raka, koji je zahvatio tijelo, i to vrlo brzo. Smrti se žurilo, nije mu dala da dočeka proljeće na Perinuši.
Joško je bio džentlmenski prijazan i dobronamjeran kao da dolazi iz nekog davno prohujalog vremena. Nije bio ratoboran kao Kulušić, nije ulazio ni u kakve redakcijske grupice, nije znao biti zlonamjeran, a pomoć je pružao svakome. Iako je relativno malo pisao, imao je istančano pero, s finim smislom za jezične nijanse i slikovite opise.
Uređivao je svoje stranice s mnogo pažnje, grafički ih efektno oblikovao, imao istančan smisao za aktualnost teme i poželjnost teksta. Ipak, nije se politički nadmetao, što je, po svemu sudeći, životni zadatak nekih novinara zaostalih iz komunističkih vremena.
Uistinu, Joško je bio rijetka pojava, gotovo da se kaže izdanak aristokratskih zemana koji su i donijeli pleme Franceschijevih u naše imotske krajeve. Nažalost, izgleda da je i posljednji među njima.
[Vojko Mirković / Slobodna Dalmacija]