Imotski.net

Ivan Raos, sin mlinara Petra i Mare rođ. Cvitković, kao prvo od sedmero njihove djece, rodio se 1. siječnja 1921. godine u Medovu Docu. Nakon pet razreda pučke škole koju je pohađao u preko šest kilometara udaljenu Grabovcu, upisuje Biskupsku klasičnu gimnaziju i sjemenište u Splitu, odakle ga izbacuju nakon šestog razreda (1938.) zato što je gledao Optužujem (J’accuse), film o aferi Dreyfuss. Posljednja dva razreda i veliku maturu na splitskoj klasičnoj gimnaziji 1940., uzdržavajući se sam jer mu siromašna obitelj nije mogal pomoći. Spavao sam besplatno s poslugom u rodičinu stjeničavu hotelčiću, Crveni križ mi davao bonove za ručak u pučkoj kuhinji, večeru zarađivao poučavajući razmaženu gospodarsku deriščad i obavljajući niz različitih fizičkih poslova - kazuje pisac u kratkoj autobiografiji. To razdoblje svoga živoza oslikao je u trilogiji Vječno žalosni smijeh, romansiranoj kronike odrastanja u kojoj su orisani stvarni i događaji i ljudi, ljudi koji su ušli u kronike čak pod svojim pravim imenima.
Iste godine kad je maturirao, Raos je objavio svoj prvi književni tekst, kratku priču Đeneral u splitskom srednjoškolskom časopisu “Pregnuća”. Nakon mature započinje Raosov književni rad i svladavanje egzistencijalnih nevolja. Kako bi izbjegao vojsku, 1940. godine upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, ali nikada ne studira; neko vrijeme radi u hotelskom baru u Splitu, zatim postaje honorarnim učiteljem u Grabovcu, u srpnju 1941. postaje novinar dnevnika “Hrvatski narod”, gdje uz članake, prikaze knjiga i izložbi, reportaže i osvrte, objavljuje i pjesme, humoreske i novele. Povremenio je pisao i u drugim novinama i časopisima (”Spremnost”, “Nova Hrvatska”, “Preporod”, “Hrvatska revija”). Sljedeće godine dobiva otkaz u “Hrvatskom narodu”, a te iste godine pod naslovom Utjeha noći, zajedno s Petrom Meštrovićem, objavljuje zbirku pjesama, i otada pa do kraja života Raos piše i objavljuje gotovo neprekidno. Početkom ljeta 1943., kako bi izbjegao mobilizaciju, odlazi u “Merkurov sanatorij” na operaciju krajnika, gdje - naklonošću liječnika - ostaje tri mjeseca; potom je poslan u Stockerau, ali ga Nijemci poslije mjesec dana vraćaju natrag u Zagreb. Sve do potkraj 1944. bio je u Prosvjetničkoj bojni, pa ga opet dodjeljuju redakciji “Hrvatskoga naroda”.
Nakon završetka rata Raos ostaje bez posla, pa je kratko vrijeme i “sitni krijumčar”. Upisuje i Filozofski fakultet, opet samo kako bi izbjegao vojsku (odslušao je šest semestara). Od 1948. počinje raditi kao akviziter Nakladnog zavoda Matice hrvatske, zatim kao honorarni činovnik u Zavodu za statistiku i evidenciju, nakon otkaza se zapošljava kao akviziter u časopisu “Arhitektura”, pa postaje lektor, korektor, ekspediter i naposljetku tehnički urednik, sve do 1962. kad opet dobiva otkaz. Istodobno, tih godina bio je tehnički urednik i lektor časopisa “Čovjek i prostor” kojemu je i jedan od pokretača, a jezično i tehnički uređivao je još “Teatar”, “Kulturni radnik”, reviju “Kerempuh”, kao i niz posebnih arhitektonskih, urbanističkih i turističkih izdanja. Član Društva hrvatskih književnika postaje 1956., a član Matice hrvatske 1963. godine. Kao slobodni književnik djeluje od 1961. do 1967., kad preuzima komercijalni odjel Nakladnog zavoda Matice hrvatske, u kojemu radi iduće tri godine. Godine 1967. dobitnik je nagrade Matice hrvatske za roman Vječno žalosni smijeh i to je njegova jedina književna nagrada. Od godine 1971. član je uredništva časopisa “Republika”. Prvi put na scenu zagrebačkoga HNK dolazi s dramom Autodafe moga oca 1970. godine.
Od 1971. pa do smrti, 8. srpnja 1987. vratio se nesigurnom životu slobodnog književnika.

Popularity: 1% [?]